Ideja da ateisti nemaju razloga biti moralni bez boga ili religije možda je najpopularniji i ponovljeni mit o ateizmu vani. Ono se pojavljuje u različitim oblicima, ali svi se temelje na pretpostavci da je jedini valjani izvor morala teistička religija, poželjno religija govornika koja je obično kršćanstvo. Stoga bez kršćanstva ljudi ne mogu živjeti moralnim životima. To bi trebao biti razlog da se ateizam odbaci i preobrati u kršćanstvo.
Prvo, treba napomenuti da ne postoji logična veza između premisa ovog argumenta i zaključka nije točan argument. Čak i ako prihvatimo da je istina da nema smisla biti moralni ako nema Boga, to ne bi bio argument protiv ateizma u smislu pokazivanja da ateizam nije istinit, racionalan ili opravdan. To ne bi pružilo nikakav razlog da se misli da je općenito teizam ili kršćanstvo vjerovatno istina. Logično je moguće da nema Boga i da nemamo dobrih razloga da se ponašamo moralno. To je u najvećoj mjeri pragmatičan razlog prihvaćanja neke teističke religije, ali to bismo radili na temelju njegove pretpostavljene korisnosti, a ne zato što mislimo da je to stvarno istina, a to bi bilo protivno onome što teističke religije normalno podučavaju.
Ljudska patnja i moral
Postoji i ozbiljan, ali rijetko uočen problem s ovim mitom, jer on pretpostavlja da nije važno što je više ljudi sretno i manje ljudi pati ako Bog ne postoji. Razmislite na trenutak pažljivo: ovaj mit može zastupati samo netko tko svoju sreću ili svoju patnju ne smatra osobito važnim, osim ako im Bog kaže da im je stalo. Ako ste sretni, njih nije nužno briga. Ako patite, oni ih ne trebaju. Važno je samo da li se ta sreća ili ta patnja događaju u kontekstu postojanja njihovog Boga ili ne. Ako se to dogodi, pretpostavljamo da ta sreća i ta patnja služe nekoj svrsi i to je u redu u suprotnom, oni su nebitni.
Ako se osoba samo suzdrži od ubijanja jer vjeruje da je tako naređena, a patnja koju bi ubojstvo prouzročilo je nebitna, što se onda događa kad ta osoba počne misliti da ima nove zapovijedi da zapravo izađu i ubiju? Kako patnje žrtava nikada nisu bile dispozitivno pitanje, što bi ih zaustavilo? To mi se čini kao pokazatelj da je osoba sociopatična. Naposljetku, ključno je obilježje sociopata da nisu u stanju suosjećati s osjećajima drugih i, stoga, nisu posebno zabrinuti ako drugi pate. Ja ne samo odbacujem pretpostavku da je Bog potreban da bi moral postao bitan kao nelogičan, već odbacujem i implikaciju da sreća i patnja drugih nisu vrlo važni kao sami nemoralni.
Teizam i moral
Sada religiozni teisti sigurno imaju pravo inzistirati na tome da bez naređenja nemaju dobar razlog da se suzdrže od silovanja i ubojstava ili da pomognu ljudima u potrebi ako stvarna patnja drugih za njih potpuno nevalja, onda se svi trebamo nadati da i dalje vjeruju da primaju božanske naredbe da budu "dobri". Koliko god terizam bio iracionalan ili neutemeljen, bolje je da se ljudi drže tih uvjerenja, nego da se oni ponašaju na osnovi svojih istinskih i sociopatskih stavova. Ostali mi, međutim, nismo pod obvezom prihvatiti iste prostore kao i vjerojatno ne bi bilo dobro pokušati. Ako smo se ostali u stanju ponašati se moralno bez naredbi ili prijetnji bogova, tada bismo to trebali nastaviti i ne biti povučeni na tuđu razinu.
Moralno gledano, stvarno ne bi trebalo biti da li postoje bogovi ili ne sreća i patnje drugih trebaju igrati važnu ulogu u našem odlučivanju na bilo koji način. Postojanje ovog ili onog Boga bi u teoriji također moglo imati utjecaja na naše odluke, sve stvarno ovisi o tome kako je taj „bog” definiran. Kad se odmah spustite na to, postojanje boga ne može ispraviti ljude koji pate ili pogriješiti da bi ljudi bili sretniji. Ako osoba nije sociopat i istinski je moralna, takva da im sreća i patnja drugih zaista znače, niti prisutnost ili odsutnost ikakvih bogova u osnovi neće promijeniti ništa za njih u smislu moralnih odluka.
Poanta morala?
Pa, što je smisao biti moralna ako Bog ne postoji? To je ista ona "točka" koju bi ljudi trebali priznati ako Bog postoji: jer sreća i patnje drugih ljudskih bića su nam važni tako da bismo trebali, kad god je to moguće, pokušati povećati njihovu sreću i smanjiti njihovu patnju. To je ujedno i točka da je moral potreban da bi društvene strukture i ljudske zajednice uopće preživjele. Ni prisutnost ni odsutnost bilo kakvih bogova ne mogu to promijeniti, a iako religiozni teoretičari mogu otkriti da njihova uvjerenja utječu na njihove moralne odluke, ne mogu tvrditi da su njihova uvjerenja preduvjet za donošenje bilo kakvih moralnih odluka.
