Budući da se moderni humanizam tako često povezuje sa sekularizmom, ponekad je lako zaboraviti da i humanizam s njim ima vrlo snažnu i vrlo utjecajnu religioznu tradiciju. Ta je religijska tradicija, posebice tijekom renesanse, prije svega kršćanske naravi; danas je, međutim, postala mnogo raznovrsnija.
Svaki religijski sustav vjerovanja koji uključuje humanistička uvjerenja i načela mogao bi se opisati kao vjerski humanizam - prema tome, kršćanski humanizam mogao bi se smatrati nama vrstama religioznog humanizma. Bilo bi bolje, međutim, ovu situaciju opisati kao humanističku religiju (gdje na postojeću religiju utječe humanistička filozofija), a ne kao religiozni humanizam (gdje je humanizam pod utjecajem da bude religiozan po prirodi).
Bez obzira na to, ovdje se ne razmišlja o vrsti religioznog humanizma. Vjerski humanizam dijeli s drugim vrstama humanizma osnovna načela prevladavajuće brige za čovječanstvo - potrebe ljudskih bića, želje ljudskih bića i važnost ljudskih iskustava. Za vjerske humaniste ljudsko i humano moraju biti u središtu naše etičke pozornosti.
Ljudi koji su sebe opisali kao vjerske humaniste postojali su od početka modernog humanističkog pokreta. Od trideset četiri izvorna potpisnika prvog Humanističkog manifesta, trinaest su bili unitaristički ministri, jedan je bio liberalni rabin, a dva su bili vođe etičke kulture. Zapravo su samo stvaranje dokumenta pokrenula trojica Unitarskih ministara. Prisutnost religioznog naprezanja u modernom humanizmu je i neosporna i bitna.
Razlike
Ono što razlikuje vjerski od ostalih vrsta humanizma uključuje osnovne stavove i poglede na to što bi humanizam trebao značiti. Vjerski humanisti tretiraju svoj humanizam na religijski način. Ovo zahtijeva definiranje religije s funkcionalne perspektive, što znači identificiranje određenih psiholoških ili društvenih funkcija religije kao razlikovanje religije od ostalih sustava vjerovanja.
Funkcije religije koje citiraju religiozni humanisti uključuju stvari poput ispunjavanja socijalnih potreba grupe ljudi (poput moralnog obrazovanja, zajedničkih praznika i prigodnih proslava i stvaranja zajednice) i zadovoljavanja osobnih potreba pojedinaca (poput potraga za otkrivanjem smisla i svrhe u životu, sredstva za suočavanje s tragedijom i gubicima i ideali koji nas mogu održati).
Za religiozne humaniste ono što religija zapravo predstavlja udovoljavanje tim potrebama; kad se doktrina miješa u zadovoljavanju tih potreba, tada religija propada. Ovakav stav koji akciju i rezultate stavlja iznad doktrine i tradicije prilično dobro povezuje s osnovnijim humanističkim principom da se spas i pomoć mogu tražiti samo kod drugih ljudskih bića. Kakvi god da su naši problemi, rješenje ćemo pronaći samo u vlastitim naporima i ne trebamo čekati da dođu neki bogovi ili duhovi i spasu nas od naših grešaka.
Budući da se religiozni humanizam tretira kao društveni i osobni kontekst u kojem se može težiti postizanju takvih ciljeva, njihov humanizam se prakticira u vjerskom okruženju s zajedništvom i obredima, na primjer kao s društvima etičke kulture, ili sa zajednicama povezanim s Društvo za humanistički judaizam ili Udruženje Unitar-Universalist. Te se skupine i mnogi drugi izričito opisuju kao humanistički u modernom, religijskom smislu.
Neki religiozni humanisti idu dalje od puke rasprave da je njihov humanizam religijske prirode. Prema njima, zadovoljavanje spomenutih društvenih i osobnih potreba može se dogoditi samo u kontekstu religije. Pokojni Paul H. Beattie, jednokratni predsjednik Zajednice religijskih humanista, napisao je: Nema boljeg načina za širenje skupa ideja o tome kako je najbolje živjeti ili intenzivirati predanost takvim idejama negoli samo sredstva vjerske zajednice.
Dakle, on i oni poput njega tvrdili su da osoba ima mogućnost ili ne udovoljiti tim potrebama ili biti dio religije (iako ne nužno kroz tradicionalne, natprirodne religiozne sustave). Svako sredstvo kojim osoba nastoji ispuniti takve potrebe po definiciji je religioznog karaktera, uključujući i sekularni humanizam, mada bi to u smislu bilo kontradikcija.
