Egzistencijalističku etiku karakterizira naglašavanje moralnog individualizma. Umjesto da traže najviše dobro koje bi bilo univerzalno, egzistencijalisti su tražili sredstva da svaki pojedinac pronađe najviše dobro za njih, bez obzira može li se to ikada primijeniti na bilo koga drugog u bilo kojem drugom trenutku.
Osnovno obilježje moralne filozofije kroz povijest zapadne filozofije bio je pokušaj konstruiranja moralnog sustava koji ljudima omogućuje da u svakom trenutku i u svim situacijama mogu shvatiti što bi trebali raditi moralno i zašto. Razni filozofi postulirali su neko veliko moralno dobro koje bi bilo jednako svima: zadovoljstvo, sreća, poslušnost Bogu itd.
To je, međutim, nespojivo s egzistencijalističkom filozofijom na dvije važne razine. Prvo, on se bavi razvojem filozofskog sustava i to je protivno najtemeljnijim korijenima egzistencijalističke filozofije. Sustavi su po svojoj naravi apstraktni, uglavnom ne uzimaju u obzir jedinstvene osobine pojedinačnih života i pojedinih situacija. U reakciji protiv toga, egzistencijalistička filozofija je rasla i definirala samu sebe, pa je jedino za očekivati da će egzistencijalisti odbaciti etičke sustave.
Drugo, i što je još važnije, egzistencijalisti su se uvijek fokusirali na subjektivne, osobne živote pojedinih ljudskih bića. Nema osnova i s obzirom na ljudsku prirodu koja je zajednička svim ljudima, tvrde egzistencijalisti, pa svaka osoba mora definirati što čovječanstvo za njih znači i koje će vrijednosti ili svrha vladati u njihovom životu.
Važna posljedica toga je da ne može postojati niti jedan jedini moralni standard koji bi se primjenjivao na sve ljude u svakom trenutku. Ljudi se moraju sami obvezati i biti odgovorni za svoje izbore u nedostatku univerzalnih standarda koji bi ih vodili čak i kršćanski egzistencijalisti poput S rena Kierkegaarda. Ako ne postoje objektivni moralni standardi ili čak neko racionalno sredstvo za odlučivanje o moralnim standardima, ne može postojati etički sustav koji bi se primjenjivao na sva ljudska bića u svakom trenutku i u svim situacijama.
Ako su kršćanski egzistencijalisti prihvatili ovu posljedicu osnovnih egzistencijalističkih načela, ateistički egzistencijalisti su je gurnuli mnogo dalje. Friedrich Nietzsche, iako vjerojatno ne bi prihvatio egzistencijalističku etiketu za sebe, je sjajan primjer toga. Prevladavajuća tema u njegovim djelima bila je ideja da odsustvo Boga i vjerovanje u apsolutne standarde znači da smo svi slobodni preispitati svoje vrijednosti, što dovodi do mogućnosti novog i potvrđujućeg morala koji bi mogao zamijeniti tradicionalni i omalovaženi kršćanski moral koji je i dalje dominirao u europskom društvu.
No ništa od toga ne znači da se etičke odluke jedne osobe donose neovisno o etičkim izborima i situacijama drugih naroda. Budući da smo svi nužno dio društvenih grupa, svi izbori koje donosimo etički ili na drugi način imat će utjecaj na druge. Iako možda nije slučaj da ljudi etičke odluke temelje na nečem najvišem dobru, slučaj je da kada donose odluke oni su odgovorni ne samo za posljedice po njih, već i za posljedice po druge, uključujući, puta, drugi odabir da oponašaju te odluke.
To znači da iako naš izbor ne može biti ograničen nikakvim apsolutnim standardima koji vrijede za sve ljude, trebali bismo uzeti u obzir mogućnost da će drugi djelovati na sličan način kao i mi. Ovo je slično Kantovom kategoričkom imperativu, prema kojem bismo trebali birati samo one radnje koje bismo i svi ostali učinili u potpuno istoj situaciji kao i mi. Za egzistencijaliste to nije vanjsko ograničenje, već je to razmatranje.
Moderni egzistencijalisti nastavljaju se proširiti i razvijati ove teme, istražujući načine na koje bi osoba u modernom društvu najbolje uspjela stvoriti vrijednosti koje bi dovele do opredjeljenja za subjektivne moralne standarde i na taj način im omogućiti da žive istinski autentičan život bez loša vjera ili nepoštenost. Ne postoji univerzalni dogovor o tome kako se takvi ciljevi mogu postići.
