13 Dovedoše k njemu malu djecu da ih dodirne; a učenici su mu prijetili onima koji su ih doveli. 14 Ali kad je Isus to vidio, bio je jako nezadovoljan i rekao im: Zatražite djecu da dođu k meni i ne zabranite im, jer takvo je Kraljevstvo Božje. 15 Zaista vam kažem: Tko neće primiti Božje kraljevstvo kao malo dijete, u njega neće ući. 16 Uzeo ih je u naručje, stavio ruke na njih i blagoslovio ih.
Matej 19: 13-15; Luka 18: 15-17
Isus o djeci i vjeri
Moderna slika Isusa obično sjedi s djecom, a taj je prizor, ponovljen i u Mateju i u Luki, primarni razlog zašto. Mnogi kršćani smatraju da Isus ima poseban odnos s djecom zbog njihove nevinosti i spremnosti za povjerenje.
Moguće je da su Isusove riječi namijenjene da dodatno potaknu njegove sljedbenike da budu osjetljivi na nemoć, a ne da traže snagu koja bi bila u skladu s ranijim odlomcima. Nije, međutim, kako su kršćani to obično interpretirali i ja ću sve svoje primjedbe ograničiti na tradicionalno čitanje toga hvaleći nevinu i neupitnu vjeru.
Treba li zaista poticati neograničeno povjerenje? U ovom odlomku Isus ne promovira dječju vjeru i povjerenje u samu djecu, već i u odrasle, izjavljujući da nitko neće moći ući u Božje kraljevstvo, osim ako ga receive kao dijete . nešto što je većina teologa pročitala što znači da oni koji žele ući u raj moraju imati dijete i vjeru.
Jedan je problem što je većina djece prirodno radoznala i skeptična. Možda su skloni vjerovati odraslima na više načina, ali također su skloni neprestano pitati why što je, uostalom, najbolji način za učenje. Treba li takav prirodni skepticizam zaista obeshrabriti u korist slijepe vjere?
Čak je i opće povjerenje odraslih vjerojatno izgubljeno. Roditelji u suvremenom društvu morali su naučiti djecu podučavati da budu nepovjerljivi prema strancima ne razgovaraju s njima i ne idu s njima. Čak i odrasli koje djeca poznaju mogu zloupotrijebiti autoritet i naštetiti djeci koja su im povjerena na skrb, na situaciju na koju vjerski vođe sigurno nisu imuni.
Uloge vjere i povjerenja
Ako su vjera i povjerenje potrebni za ulazak u nebo, a sumnja i skepticizam su prepreka njemu, moguće je da nebo nije cilj kojem treba težiti. Odustajanje od sumnje i sumnje definitivno je štetno i djeci i odraslima. Treba poticati ljude da kritički razmišljaju, sumnjaju u ono što im je rečeno i skeptično promatraju tvrdnje. Njima se ne bi trebalo reći da odustanu od ispitivanja ili da odustanu od sumnjičenja.
Bilo koja religija kojoj su njezini pristaše potrebni da bude neskeptična nije religija koja se može smatrati vrlo visoko. Religija koja ima nešto pozitivno i vrijedno ponuditi ljudima je religija koja može podnijeti sumnju i odgovoriti na izazove skeptika. Da bi religija obeshrabrila ispitivanje znači priznati da se nešto može sakriti.
Što se tiče blessing koje Isus ovdje daje djeci, vjerojatno ne bi trebalo tati na doslovan naćin. Stari zavjet je dugačak zapis o tome kako Bog proklinje i blagoslivlja narod Izraela, a blessing način je pomoći Židovima u razvoju uspješnog i stabilnog društvenog okruženja. Više nego vjerovatno da je ovaj prizor zamišljen kao referenca na Božje blagoslove na Izrael, ali sada Isus sam blagoslov vrši i to samo onima koji ispunjavaju određene zahtjeve u pogledu vjerovanja i stavova. To se poprilično razlikuje od ranijih božanskih blagoslova koji su, prije svega, potekli iz članstva Izabranog naroda.